U četvrtak 12. ožujka 2003. godine, na podnevnoj sjednici Vijeća za radio i televiziju, Treća mreža Hrvatskog radija izgubila je svoju centralnu frekvenciju, 101 MHz, koja pokriva cijeli prostor sjeverne i središnje Hrvatske.
Tipična reakcija na ovu "vijest" je nevjerica, što me osobno posve zapanjuje. Da je status dosadašnje frekvencije upitan, znalo se godinama, a podrška Trećem programu bila je rijetka i deklarativna pa je na kraju, nevjerici usprkos, Hrvatska ipak dopustila da se odluka o raspodjeli radijskog spektra donese džentlmenskim sporazumom zainteresiranih strana, kao da je riječ o kakvoj poslovnoj odluci, a ne javnoj politici.
Od samog gubitka frekvencije još je važniji način na koji je izgubljena: taj važan dio supstrata Treće mreže izgubljen je šutke, iza zatvorenih vrata, bez novinskih izvještaja, bez reakcija, bez protuprijedloga i konačno, bez odgovarajućeg alternativnog rješenja. Da stvar bude gora, upravo se za to javno dobro građana Hrvatske, kulturno-znanstveni radijski program, realno ne može očekivati da će biti adekvatno njegovano u režiji bilo koje komercijalne stanice. Prva žrtva borbe za dobit od iskorištavanja radijskog i televizijskog spektra redovito je baš takav program: koliko mi je poznato, u svijetu ne postoji ni jedna jedina komercijalna stanica čiji se program isključivo ili bar uglavnom sastoji od kulturno-znanstvenih emisija.
Pit, i to je Amerika
Komercijalni sustav telekomunikacija, ili američki sustav, odlikuje načelno ustezanje države od uplitanja u emitiranje: sav ili gotovo sav spektar radijskih i televizijskih frekvencija država izdaje u koncesiju tvrtkama koje na natječaju daju financijski najbolju ponudu. Kako je do takvog raspleta u Sjedinjenim Državama došlo, manje je poznata, ali poučna priča. Povijest javne rasprave o javnom radiju u Sjedinjenim Državama, naime, počinje i završava s jedinom velikom raspravom o telekomunikacijama iz tridesetih godina dvadesetog stoljeća. Nakon početnih napora da se u području komunikacija utvrdi dominantna uloga neprofitnog sektora, Kongres je prekinuo raspravu u korist korporacija, koje su do danas ostale jedini gospodari svih valova Sjedinjenih Država. Kako se pokazalo u posljednjih sedamdesetak godina, taj je režim posve marginalizirao radio (i, kasnije, televiziju) kao javne medije. Kako to precizno formulira jedan sudionik pokreta za slobodni radio u SAD-u:
"Komercijalni sustav očito vrlo djelotvorno pruža određene vrste zabave i zadovoljava određene vrste publike. Istodobno, jasno je i da sustav koji se temelji isključivo na profitu, a uzdržava se isključivo oglašavanjem, zanemaruje mnoga područja od interesa javnosti. Osim toga, oglašivači su poslužili kao moćni cenzori sadržaja programa -- njima nije u interesu sponzorirati emisije koje mogu naštetiti njihovim reklamnim porukama. Komercijalni radio i televizija vrlo rijetko iskorištavaju obrazovni potencijal emitiranja (...), te je već šezdesetih godina postalo gotovo općeprihvaćeno da komercijalni sustav emitiranja, usprkos svom velikom uspjehu i popularnosti, ima velike mane koje su inherentne njegovoj naravi."1
Kako Hrvatska još ne poznaje _community_ radio stanice, koje na lokalnim razinama omogućuju proizvodnju neprofitnog programa bez obveza koje vrijede pri natjecanju za komercijalne frekvencije, legalnog izlaza zapravo nema. Ova šutnja o telekomunikacijskoj politici može dovesti do samo jednog ishoda: još jedan javni resurs prijeći će (točnije: prelazi) bez javne rasprave u ruke komercijalnih tvrtki. Možda na dobit njihovim dioničarima, ali u ovom slučaju svakako na štetu javnosti.
1Robert W. McChesney, The Political Economy of Radio, u: Ron Sakolsky, Stephen Dunifer (ur) _Seizing the Air Waves: A Free Radio Handbook_, AK Press, 1998.
-- Ognjen Strpić http://boo.mi2.hr/~ognjen
| Edit | Rename | Upload | Download | Back to Top |