Proteklih godina svjedočili smo različitim ukazanjima sukoba oko vlasništva nad podacima, informacijama i kôdovima. Socijalni odnosi i komunikacija sve su uronjeniji u tehnološke sustave, a ta i takva produkcija ima sve veći značaj naspram materijalne proizvodnje i razmjene roba. Automatizmom dominantne liberalne tržišne logike ta je produkcija i prostor za novo kapitalsko prisvajanje. Naime, kako informacijske tehnologije, s jedne strane, sve obuhvatnije oblikuju procese materijalne proizvodnje a informacije i tehnologije, s druge strane, same čine sve veći udio tržišne proizvodnje, tako podaci, informacije i kôdovi postaju novim povlaštenim područjem akumulacije. Tko posjeduje informacije, upravlja mehanizmima ekonomske (re)produkcije.
Premda nije novo, pitanje intelektualnog vlasništva time postaje centralno. Jer, kako tržišni procesi nastoje sve veće prostore komunikacijske proizvodnje podvrgnuti režimima vlasničke regulacije tako se društva suočavaju sa sve većim ograničenjima na slobodno korištenje intelektualne baštine i proizvodnje novih intelektualnih dobara kao osnovnog resursa socijalne reprodukcije - resursa koji je tradicionalno smatran javnim dobrom.
Sveprisutna nastojanja medijskih industrija da, prkoseći novim mogućnostima tehnološke reprodukcije, suzbiju kopiranje svojih proizvoda (ponajviše softverskih, glazbenih i filmskih) i u suradnji s orto-liberalnim zakonodavcima produlje i prošire režime eksploatacije intelektualnog vlasništva, stvaraju dojam da intelektualno vlasništvo donosi sukob interesa između proizvođača i potrošača. Međutim, radi se i o obuhvatnijem društvenom konfliktu zbog širenja vlasničko-tržišne regulacije tehnoloških kôdova i standarda informacijsko-komunikacijskih tehnologija, ekskluzivnih prava na korištenje sekvenci ljudskog genetskog kôda kao i samih društvenih procesa upravljanja tim javnim dobrima. Dakle, rastućoj domeni kognitivne i afektivne proizvodnje i potrošnje korespondiraju nastojanja da se segmenti komunikacijskih, bioloških i socijalnih kôdova izuzmu iz javne sfere i privatiziraju.
To premještanje odnosa privatnih i javnih dobara u sferi intelektualnog vlasništva tvori širi kontekst za rasprave o novoj regulaciji tih odnosa i pokušaje obuzdavanja kapitalskog prisvajanja novih inovacija omogućenih tehnološkim napretkom. Želja nam je ukazati na taj kontekst kako bismo razmotrili razlike u dosezima dvaju tipova takvih nastojanja: bezuvjetnog prenošenja inovacija u javnu domenu (što je slučaj kod temeljnih protokola na kojima se zasniva Internet ili kod operativnih sustava pod BSD licencom) i licencnog osiguravanja slobode korištenja i razvijanja inovacija (što je slučaj kod GNU/Linux operativnog sustava s njegovom Općom javnom licencom).
Razmotrimo primjer protokola TCP/IP, HTTP te HTML jezika koji tvore osnovu razmjene podataka Internetom a koji su javna dobra (i nisu zaštićeni GNU Općom javnom licencom). Oni su stvorili globalni resurs sa snažnim javnim karakterom kojeg odlikuje neutralnost spram vida sadržaja i umreženo distribuirano prenošenje podataka koje je neutralno spram položaja pošiljatelja i primatelja. Taj logički kôd Interneta, kao javno dobro, funkcionira na fizičkoj infrastrukturi koja je pretežno u privatnom vlasništvu telekomunikacijskih i kablovskih kompanija te prenosi sadržaje koji mogu biti privatno vlasništvo zaštićeno autorskim pravom ili sadržaje koji pripadaju javnoj sferi.
Iz primjera Internetskih protokola izvlačimo, dakle, sljedeće zaključke o predavanju dobara u javnu domenu: 1) status javnog dobra omogućuje da inovacija stvori potpuno novi resurs široke primjene; 2) javno dobro je neutralno prema tome izgrađuje li se njegovom primjenom sfera javnih interesa ili sfera privatnih interesa.
Međutim, vratimo li se na razvoj Interneta, primjećujemo također da prvenstveno ekonomska eksploatacija, ali i sigurnosni nadzor Interneta zahtijevaju kontrolu nad tokovima podataka. Da bi se to omogućilo potrebno je bitno promijeniti logički kôd uspostavljen protokolima i tehnologijama - danas javnim dobrima, te izgraditi sustav koji više nije neutralan već diferencirajući i ekskluzivan. Iz toga izvlačimo zaključak: 3) intelektualno dobro, jednom kada je prepušteno u javnu domenu, zbog svoje neutralne pozicije naspram zaštite javne domene pogodno je za širenje privatne domene unutar resursa koje je uspostavio.
Za razliku od prenošenja inovacija u javnu domenu koje konstituira javne resurse, licencna rješenja za zaštitu sloboda, poput GNU Opće javne licence, reakcija su na već konstituirane situacije u kojima su postojeći ili novostvoreni resursi podvrgnuti tendencijalnom prisvajanju u vlasničko-tržišne odnose. Slobodan softver nastao je tako upravo iz konstituirane situacije gdje je softverski kôd, koji je prethodno proizveden slobodnom razmjenom i suradnjom programera u akademskom pogonu kao javno dobro, pod pritiskom bivao postupno parceliziran u privatno vlasništvo. GNU Opća javna licenca osigurala je - uvjetujući autorskim pravom da korisnik ne može prisvojiti kôd, nego da mora omogućiti da se kôd prenosi dalje pod istim uvjetima - očuvanje javne dostupnosti tako zaštićenog resursa. Stoga je ona, kao i druge licence koje osiguravaju slobodu i otvorenost sadržaja, a da nisu prepuštanje u javnu domenu, čini se rješenje koje je reaktivno i partikularno s obzirom na postojeće odnose tržišne i javne regulacije.
Danas je međutim javna domena akutno smanjena tržišnom regulacijom. Jedan od pokazatelja je i automatizam, kojim pravna regulacija (od 1976. u SAD-u) svu novonastajuću intelektualnu produkciju smatra privatnim vlasništvom, osim ako izričito licencom nije izuzeto od toga. Reagirajući na to, GNU Opća javna licenca osim zaštite slobode korištenja i razvijanja ujedno i stvara strateški kolektivni subjekt - kao jedan od rijetkih proaktivnih zastupnika općih interesa. Naime, dok prepuštanje u javnu domenu pretvara proizvod u javni resurs, GNU Opća javna licenca prije svega definira ugovorni odnos kojim se osigurava sloboda sredstava proizvodnje i konstituira zajednica sudionika u produkciji i reprodukciji slobodnih dobara. I taj konstitutivni karakter, kao odgovor na svaki puta partikularnu situaciju kapitalskog prisvajanja, genuina je politička emancipacija za jednaku i slobodnu kolektivnu produkciju.
Marcell Mars & Tom Medak
| Edit | Rename | Changes | History | Upload | Download | Back to Top |